Susret sa globalnom pravoslavljem
Tokom poslednjih 30 godina, uloga i pozicija Istočnog pravoslavlja su globalno pogođene složenim društvenim promjenama: krajem komunizma, međunarodnom migracijom, rastom religijske raznolikosti i rigorizma, procesima sekularizacije i globalizacije, te izazovima jezika ljudskih prava. Ovoj listi treba dodati i nedavnu pandemiju Covid-19 koja je izazvala brojne socijalne, finansijske, političke i duhovne probleme, da ne spominjemo njen uticaj na globalno fizičko i mentalno zdravlje, kao i tekuću rusku invaziju na Ukrajinu (rat između dvije pravoslavne nacije), i iz toga proizašlu energetsku krizu. Dalje, ako se u obzir uzme i uspon određenih revizionističkih teorija o istoriji i državnim granicama, koje predstavljaju razni autoritarni režimi širom svijeta, i tekuća ekološka kriza, već je pred nama raznobojna slagalica, u kojoj Pravoslavlje treba da ponudi svoje svjedočanstvo.
Široko je priznato da je Pravoslavlje vijekovima, a posebno nakon pada Vizantijskog carstva i za vrijeme osmanske okupacije, prošlo kroz dug period teološke afazije i vavilonskog zarobljeništva zapadnim ili stranim, općenito, obrascima teologiziranja, nedostajući mu tako ne samo vizija, već i sredstva da se kreativno uhvati u koštac sa razvojem, koji se tada odvijao na Zapadu (Renesansa, Reformacija, Prosvjetiteljstvo, itd.), a koji je na kraju doveo do uspona modernosti. Suočavajući se sa ovim kritičnim okolnostima, Pravoslavlje je uporno izgledalo nesposobno da reaguje na kreativan način. Često se držeći na statičan način prošlosti punoj slave i bogate tradicije, većina teologa i crkava izražavala je zastarelo razumijevanje i tumačenje kako prošlosti, tako i okružujuće atmosfere, izražavajući se na način koji je neskladan sa crkvenim načinom postojanja i nevažan za egzistencijalne potrebe svijeta.
Uprkos ovoj duhovnoj i teološkoj blokadi, obojenoj određenim nacionalističkim duhom i podjelama kao rezultatom uspona nacionalnih država krajem 19. vijeka, Pravoslavlje je postepeno započelo nesiguran dijalog sa Zapadom, tokom prvog pola 20. vijeka i u kontekstu ruske emigrantske teologije, pokušavajući da se bavi nastajućim dominantnim globalizacijskim i sekularizacijskim procesom, i, u isto vrijeme, da procijeni, ako ne i prihvati, razna postignuća modernosti. Zbog poznatog teološkog poziva za neo-patrističkom sintezom i molbe za obnovom pravoslavne teologije, kao i šireg preporoda biblijskih, patrističkih, liturgijskih i drugih studija na Zapadu, pravoslavna teologija je oklijevajući počela da ponovno posjećuje svoju vlastitu tradiciju i iskustvo, kako bi bila u mogućnosti da konstruiše hermeneutički prijedlog koji bi imao smisla za moderni svijet, mada ne uvijek sa hrabrošću i dosljednošću. Dalji nemiri na svim nivoima ljudskog života, poput brzih tehnoloških razvoja, post-istina i trans-humanističkih narativa, kao i relativizam koji vlada sferom postmodernosti, čine se da hitno zahtijevaju diskusiju o pronalaženju i formiranju odgovarajućih pretpostavki u odnosu na ozbiljno preispitivanje prirode, metodologije, etosa i fronime moderne pravoslavne teologije.
U današnje vrijeme, suočavajući se s takvom kritičnom situacijom, Pravoslavlje, koje i dalje ostaje duboko podijeljeno, mora pronaći hrabrost da se uzdigne u punoj visini, pokrećući težak, ali u isto vrijeme hitan i odložen, dvosmjerni dijalog: unutrašnji među različitim pravoslavnim crkvama i teološkim tokovima kako bi izliječio prošle i sadašnje raskole, te prevazišao parohijalizam i kolektivni narcisizam; i vanjski sa okruženjem, sa svijetom per se, ovom stranom istorije, koja se radikalno mijenja na način koji zahtijeva duboko preispitivanje teoloških pretpostavki Pravoslavlja kako bi napokon moglo formulirati ekumensku viziju i dijaloški ethos koji bi bio odgovoran za spasenje svijeta, a ne samo pravoslavne nacije, bilo da je to grčka, ruska ili bilo koja druga. Takav potez olakšat će druge hrišćanske tradicije, kao i sekularne institucije da vode dijalog sa Pravoslavljem na način koji prevazilazi prošle stereotipe, kao što je predstavljanje ukrućenog tradicionalizma, biće u stanju prepoznati dašak Duha Božijeg koji još uvijek prožima crkvene zajednice otvarajući ih za dolazeće Kraljevstvo Božije.